Predsjednik države došao u obilazak glavnog državnog zatvora. Pita zatvorenike, jednog po jednog, zašto su tu, a oni redom govore kako su pošteni, nevini i nepravedno osuđeni. Svi osim jednoga! Samo on je rekao da je kriv.
Njega predsjednik upita:
– A što si napravio?
– Ukrao sam kokoš!
Predsjednik se na to okrene svojoj pratnji i kaže:
– Ovog čovjeka odmah pustiti. Neću dozvoliti da kvari ovoliki pošten svijet ovdje!
BONUS PRIČA: “Pošten čovjek”
Nakon što je predsjednik izdao naredbu da se čovjek pusti, stražari su ga izveli iz zatvora. Ostali zatvorenici su gledali u nevjerici.
– Eto vidiš – šapnu jedan drugom – trebalo je i mi da priznamo nešto sitno!
Čovjek koji je ukrao kokoš izađe ispred zatvora, udahne svjež zrak i protegne se.
U tom trenutku prilazi mu novinar:
– Gospodine, kako komentarišete to što ste jedini priznali krivicu?
On slegne ramenima.
– Pa šta da radim… kad sam kriv, kriv sam.
– I sad ste slobodni. Kakvi su vam planovi?
Čovjek se malo zamisli.
– Pa… prvo idem kući. A onda…
– Onda?
On se nasmije.
– Onda ću kupiti kokoš.
Novinar zbunjeno upita:
– Zašto kupiti?
Čovjek ga pogleda i kaže:
– Zato što sam naučio lekciju – kad nešto treba, bolje je kupiti nego krasti.
U tom trenutku, iz zatvorskog dvorišta začuje se glas:
– Ej, predsjedniče! I ja sam ukrao jaje!
Drugi doda:
– Ja sam uzeo biciklo!
Treći vikne:
– Ja sam samo posudio auto!
Predsjednik se okrene, nasmije i kaže:
– Kasno, gospodo… poštenje se priznaje na vrijeme.
A čovjek s kokoši samo odmahne glavom i krene svojim putem, znajući da ga je iskrenost, makar slučajno, ovaj put skupo… ali ipak nagradila.